edukado
Autor: Nevena Tolanov, psiholog, HR savjetnik
Crta između privatnog i poslovnog života postoji samim time što su neke vrlo osobne, intimne potrebe zadovoljavaju u privatnim odnosima, ali ne u poslovnim. Međutim, i u jednom i u drugom prostoru djeluje jedna te ista osoba i njezina vještina upravljanja slikom o sebi. Poduzetništvo u svim svojim oblicima (osobno, bračno, obiteljsko) je specifična djelatnost čiji uspjeh ovisi o velikoj osobnoj angažiranosti, strasti, posvećenosti, kreaciji i samoostvarenju tako da bih rekla da je puno osobnog života u poslovnom životu poduzetnika.
U organizacijama u kojima nas vode i plaćaju kao zaposlenike, kreiraju se čitavi organizacijski rituali, nepisani kodeksi, kultura radnih i izvan radnih aktivnosti kojima se jača uključivanje, pripadanje i angažiranost zaposlenika izvan radnog vremena, a za radne ciljeve (proslave rođendana, personalizirane poruke, komunikacijske grupe, obiteljski dani, razgovori o osobnim temama i sl.). Time se uspostavlja tzv. transakcijski, psihološki ugovor razmjene u kojoj svaka strana nešto dobiva.
Onoga časa kada jedna strana, često zaposlenik, počinje osjećati pritisak, nelagodu, uznemirenost zbog sveprisutne organizacije u svom ukupnom životu te ugroženost privatnog života – mora raskiuti s takvom praksom.
I da, praksa dodjeljivanja i korištenja korporativnih mobitela gdje se, posebno zaposlenicima na voditeljskim pozicijama nameću očekivanja i praksa cjelodnevne dostupnosti. Organizacije pokazuju svoju odgovornost prema radu i zaposlenicima upravo time da li jasno i transparentno reguliraju radno, a time i slobodno vrijeme i smatraju neprihvatljivim uznemiravati zaposlenika izvan radnog vremena ili mobitele smatraju „kratkom uzicom“ na kojoj drže svoje zaposlenike.
Općenito, u poslu se danas nameće hitnost i brzina kao način reagiranja i mjera kvalitete rada, te se od svih i uvijek očekuje takvo ponašanje od kojeg nema odmora ni u slobodno vrijeme. Nažalost, svi sudjelujemo i podržavamo ovu praksu s velikim posljedicama po našu psihološku dobrobit, ali to je posebna tema.
Da zaključim, život i praksa nas suočavaju s ljudskom znatiželjom da se prodre i sazna život poduzetnika, ali je isključivo u njihovim/našim rukama i kompas i kormilo da upravlja slikom o sebi koju će dijeliti s javnosti.
Koliko je važno u poslu zadržati privatnost i kako to može utjecati na poslovne odnose? Koje stvari treba otkriti, a koje prikriti?
Svi mi, pa i poduzetnici se razlikuju u brzini i količini informacija koje dobrovoljno, slobodno dijele s javnošću. Nekima je prostor intime jako dragocjen i velik, a neki puštaju puno površnih i danas čak virtualnih poznanika u svoju intimu.
Različite djelatnosti i organizacije i same imaju takav poslovni kontekst, takvu kulturu koja dozvoljava ili čak potiče puno osobnih interakcija (primjer čajne kuhinje, personalni restorani, after-work-party, Viber grupe, intranet kanali, open space, i sl.), neformalno komuniciranje i ponašanje, a za koje se vjeruje da doprinosi zadovoljstvu, doživljaju prihvaćanja i pripadanja. Za razliku od njih, postoje djelatnosti i organizacije u kojima su diskrecija, poslovna tajna, formalizam i proceduralnost sama srž posla i njima privatnost šteti.
Postoje i poslovi javnog i političkog djelovanja u kojima se privatnost provjerava i pozorno prati jer je zalog i garant rada za opće dobro.
Pitanje koliku distancu zadržati i kako će to utjecati na poslovne odnose je pitanje da li mi poznajemo sebe, svoje granice privatnosti i da li se nalazimo u organizacijskom okolišu koji nam odgovara. Ako spadamo u jako otvorene, spontane, neposredne osobe željne pripadanja i prihvaćanja, onda nam formalne organizacije koje inzistiraju na zadacima, poslovnim ulogama i odnosima, ne odgovaraju. I obrnuto, suzdržanim, opreznim, introvertiranim osobama više individualističke orijentacije ne bi odgovarale organizacije u kojima sve pršti od usmjerenost na odnose.
Danas se suočavamo i s posebnim područjem virtualno oblikovane privatnosti u kojem osobe kreiraju svoj imidž, brand, nove osobnosti i nove živote. Tu se više ne radi o otkrivanju ili skrivanju sebe od javnosti nego o kreiranju drugog i drugačijeg JA s kojim se u virtualnom prostoru žele zadovoljiti potrebe. Uvijek je riječ o ljudskim potrebama i našoj težnji da ih zadovoljimo.
Trebaju li poslovni partneri i zaposlenici imati uvid u osobni život poduzetnika?
Osobnost poduzetnika daje vjerodostojnost poduzetničkoj ideji, vrijednostima, načinu poslovanja i komuniciranja s vanjskim okruženjem – klijentima, zaposlenicima i javnosti. Osobne priče, svjedočanstva, životne krize i izazovi se koriste kao kontekst koji daje ljudsko lice svakom poslu. Svjedočimo brojnim novim poslovima i digitalnom poduzetništvu u kojem je sama poduzetnička ideja osoba čije se mišljenje cijeni, prati, koristi kao uzor ili recept življenja (npr. Ella Dvornika i blogovi drugih influencera).
I u poduzetništvu kao i u svim ostalim odnosima na poduzetnicima je odgovornost koliko svoje osobnosti će podijeliti, gdje će postaviti granicu između javne i privatne slike o sebi.
Iako to izgleda lako, to umijeće postavljanja granice zahtijeva nekoliko udruženih kompetencija emocionalne inteligencije – prije svega samosvijest te upravljanje odnosima i utjecajem na druge osobe, samopouzdanje da nas provokacije i zlonamjernost neće povrijediti te vještine zauzimanja za sebe uz uvažavanje tuđih potreba znatiželje i upletanja u našu privatnost.
Reći NE je svakako važna vještina koja samosvjesnim poduzetnicima pomaže da upravljaju granicama svoje privatnosti, ali i da prihvate posljedice koje će im znatiželjna okolina nametnuti.